IVA ili in vitro activation je hirurška procedura tokom koje se uzima korteks ovarijuma.
Kako se radi IVA metoda?
Ova metoda može da se odvija na dva načina: dvostepeno i jednostepeno.
Dvostepena metoda obuhvata kada dolazi do aktivacije rasta folikula u in vitro uslovima, dok jednostepena metoda omogućava rast folikula u samom ovarijumu ili in vivo. Dvostepena aktivacija uključuje aktivaciju raznih signalnih puteva, gde na taj način može doći do aktivacije većeg broja primordijalnih folikula. Nažalost u poslednje vreme, aktivacija na ovaj način beleži sve veći broj DNK oštećenja u folikulima dobijenim na ovaj način. Samim tim što se DNK oštećenja znatno primećuju kod dvostepene metode, shodno se time ističe korišćenje jednostepene metode.
Jednostepena IVA metoda obuhvata samo jednu hiruršku intervenciju. Prilikom hirurške intervencije uzima se deo tkiva ovarijuma, koji se potom usitnjava na manje delove i potom vraća u ovarijum. Nakon ove intervencije, kod žena je utvrđen porast broja folikula, kao i samih trudnoća.
Ove metode su posmatrane kod POI pacijentkinja, gde su LH vrednosti održavane hormonskom zamenskom terapijom. Nakon same intervencije usledila je terapija GnRH agonistima i sa FSH (rekombinatni FSH ili prečišćeni urinarni FSH). Estradiol je ukazivao na porast folikula, ako je estradiol bio nizak prestajalo se i sa FSH i GnRH, sve do sledećeg ciklusa. Kada je došlo do porasta folikula, u vrednostima dijametra između 14-18mm, pacijentkinjama je data stop inekcija HCG.
IVA metoda – osnovni principi i novi trendovi
Žene se rađaju sa određenim brojem primordijalnih folikula, koji iznosi negde oko 500 hiljada. Činjenica je da će tokom reproduktivnog doba svega 100 do 1000 primordijalnih folikula sazreti.
Smatra se da žene nakon 40. godine imaju veći problem sa infertilitetom, dok je endokrina strana aktivirana do 51.godine.
Ulazak u menopauzu uključuje inaktivaciju endokrine strane. Svaki primordijalni folikul ima tri mogućnosti:
da uđe u atreziju,
da bude aktiviran od strane autokrinih i parakrinih faktora ili
da ostane tu gde jesu.
Ranije je kod pacijentkinja koje imaju POI, jedina šansa da se ostvare kao biološke majke bilo korišćenje donatorskih ćelija. Pacijentkinjama sa navedenim stanjem, šansa za spontanu trudnoću je niža od 5%. Za normalan razvoj folikula, neophodna je komunikacija između oocita i granuloznih ćelija koja se ostvaruje putem citoplazmatskih projekcija. Citoplazmatske projekcije povezuju oolemu, granulozne ćelije i zonu pellucidu. Odlazak primordijalnih folikula u apoptozu u velikoj meri zavisi od granuloznih ćelija koje ga okružuju.
Razvoj folikula obuhvata sledeće faze: primordijalni, preantralni, antralni i De Grafov. Krajni korak je ruptura De Grafovog (tercijarnog) i oslobađanje oocite kao odgovor na LH pik. Sa razvojem novih metoda, cilj reproduktivne medicine je da otkrije nove načine aktivacije folikula.
Aktivacija folikula in vitro ili IVA metoda odvija se kroz sledeće korake: aktivacija primordijalnog folikula, izolacija preantralnih folikula da bi došlo do razvijanja antralnog i oslobađanje oocite. Potom uklanjanje folikularnog okruženja i maturacija kumulus-oocita kompleksa. Najveći izazov predstavlja kratko vreme tokom kojeg mora da se pažljivo izvede ovaj postupak.
Aktivacija dormantnih folikula za svega par dana je zaista veliki izazov. Pored nivoa dormantnosti folikula, veličina i gustina tkiva je takođe jedna od kritičnih tačaka ovog postupka. Ukoliko su čvrste kocke i trake tkiva, to ukazuje na slabiji rast folikula i na veći broj atretičnih folikula. Na sazrevanje folikula utiče i njegovo okruženje.
In vitro activation je hirurška procedura tokom koje se uzima korteks ovarijuma. Ovarijum se podeli na više delova i inkubira dva dana sa AKT stimulatorima. Potom se izmenjeni korteks vraća pacijentkinji. Ona ima za cilj disrupciju Hippo signalnog puta, gde će doći do rasta sekundarnih folikula. Inkubacija sa AKT stimulatorima ima za cilj da aktivira AKT signalni put koji ima ulogu u daljem sazrevanju folikula.
Pre same intervencije pacijentkinje su primile estrogen-zamensku terapiju kao i progesteron, da ne bi došlo do preuranjenog LH pika. Kod jedne grupe pacijentkinja primenjen je dvostepeni metod, gde je korteks podeljen na delove a potom stimulisan lekovima. Dok je kod druge grupe korišćen jednostepen metod gde je korteks samo podeljen na delove i vraćen pacijentkinji bez ikakve stimulacija.
Nakon same intervencije pacijentkinje su primale estrogen i progesteron da ne bi došlo do iznenadnog krvarenja. Deo tkiva korteksa je poslat na histologiju radi utvrđivanja prisustva folikula. Praćen je rast LH, na osnovu kojeg je uključen GnRH i FSH. Primećen je viši nivo FSH kod pacijentkinja koje su imale intervenciju u odnosu na one koje nisu imale.
Razlike između IVA metod protokola (Kawamura i sar., 2021).
Nakon završetka intervencije, određene pacijentkinje su imale male folikule ali bilo takođe i onih bez folikula. Terapija je nastavljena tokom naredne tri nedelje, koja se zaustavljala ukoliko nije bilo folikula. Nakon neuspešne aktivacije, usledila je pauza pa su potom ponovo krenule sa terapijom. Porast estradiola je ukazivao na rast folikula. Očekivani porast folikula se očekivao nakon 10 do 14 dana od početka terapije.
U trenutku kada su folikuli dostigli dimenzije od 14 do 18mm, pacijentkinje su primile stop injekciju hCG. Pacijentkinje su primile veću dozu stop injekcije u odnosu na klasičan IVF. Ukoliko su ćelije bile odgovarajućeg stadijuma, i ukoliko su embrioni dostizali stadijum dana 3., tada je izvršen postupak zamrzavanja.
Ukoliko se embriotransfer izvodio, broj embriona koji se vraćao zavisio je od više parametara i uglavnom je to bio jedan do dva embriona. Drugo istraživanje je pokazalo da nije neophodna inkubacija sa AKT stimulatorima da bi došlo do sazrevanja i rasta folikula, već da sama disrupcija Hippo signalnog puta ima dovoljan efekat koji će dovesti do željenog cilja.
Foto: Canva
Objavljen: 08. septembar 2023. godine, ažuriran: 3. januar 2024. godine
Ja sam klinički embriolog. Za sebe bih mogla da kažem da sam ambiciozna i pragmatična, neko ko uvek traži neki smisao u svemu što radi. Spremna sam da na sebe preuzimam odgovornost. Analitički pristupam rešavanju svakog problema. U timu poštujem mišljene svakog člana, i smatram da je bitno da svi članovi ravnopravno iznose svoja mišljena, ideje i predloge. Član sam seniorske reprezentacije Srbije u karateu. Trenutno sam vicešampionka države i osvajačica kupa. Volim životinje, imam troje svojih
pasa i nekoliko uličnih o kojima brinem. Takođe se bavim humanitarnim radom, član sam humanitarnih organizacija: ‘’Budi human’’, ‘’Magična pošta Srbije” i “Sa decom”. Govorim engleski jezik, a takođe se služim turskim i ruskim jezikom.
Krv majke dolazi do posteljice kroz krvne sudove materice i okružuje sitne resice posteljice, koje su ispunjene bebinim krvnim sudovima. Upravo na tom mestu odvija se razmena – kiseonik i hranljive materije prelaze ka bebi, dok se ugljen-dioksid i otpadni produkti vraćaju u krvotok majke.
Endometrioza se može proširiti i na okolne organe te postoji mogućnost da se javi i endometrioza bešike. Ono je jedan od razloga zbog kojih se mogu javiti i bolovi tokom seksualnog odnosa ili menstruacije.
Kada par ne uspeva da ostvari trudnoću, pažnja se često usmerava na zdravlje žene, iako muški faktor učestvuje u oko polovini svih slučajeva infertiliteta. Jedan od najvažnijih, a često zanemarenih faktora jeste telesna težina.
Gojaznost može uticati na broj, pokretljivost i kvalitet spermatozoida, ali i na nivo testosterona, erektilnu funkciju i hormonsku ravnotežu. Dobra vest je da i relativno skroman gubitak telesne težine može dovesti do poboljšanja reproduktivnog zdravlja muškarca
Kod žena koje imaju problem sa anovulatornim ciklusima, on dovodi do ovulacije u 70-85% slučajeva. Ipak, treba imati u vidu da se trudnoća ostvari kod 40-50% žena, ali nakon 12 meseci korišćenja ovog leka, ova stopa je čak 80%.
Vantelesna oplodnja (VTO), poznata i kao IVF, već decenijama menja živote parova koji se suočavaju sa problemom neplodnosti. Ono što je nekada bilo poslednja opcija, danas je sve češće prvi izbor, ne samo iz medicinskih, već i iz životnih, odnosno „tajming“ razloga.
Prva beba začeta putem vantelesne oplodnje rodila se 25 jula 1978. godine, ali i nakon svih ovih godina naučnici još uvek ulažu izuzetne napore da poboljšaju rezultate tretmana vantelesne oplodnje. Jedan od glavnih problema koji i dalje predstavlja izazov jeste više neuspelih pokušaja VTO.