Moj put do bebe

Moj put do bebe – Nataša Jeremić

Kada je pre gotovo 10 godina osnovan portal Demetra, u okviru njega postojao je i forum sastavljen u najvećem broju od žena koje pokušavaju da se ostvare u ulozi majke ili su bile na tom putu. Oni koji su vremenom počeli da čitaju Demetru, ne znaju da je ona u osnovi bila mesto za razmenu informacija među ženama koje su svoju trudnoću nastojale da ostvare od 2009. godine.

Neke su svoje trudnoće uspele da ostvare relativno lako, druge teže, neke uz pomoć terapija, neke uz pomoć vantelesne oplodnje. Neke trudnoće su bile rizične, druge ne, a jedan par je usvojio dečaka. Ono što je važno i lepo, a što želimo da istaknemo, jeste da svaka od tih pedesetak žena, sada, 2021. godine ima jedno ili više dece.

Od sada ćete ovde imati priliku da pratite rubriku „Moj put do bebe“ čija je ideja da bude „vetar u leđa“ ženama koje svakodnevno prolaze kroz agoniju iščekujući da počnu svoj život sa bebom u naručju. Nećemo se ovde baviti konkretnim procedurama sa nazivima lekova i protokolima, jer je to ipak individualna stvar i usko specijalizovano, već toplim ljudskim i iskrenim pričama.

Nataša Jeremić: Samo može da te razume neko ko je prošao isto što i ti

Naša prva gošća je žena koja je pokazala neverovatnu snagu, hrabrost i odlučnost da postane majka kada je posle 3 spontana pobačaja nakon kojih su sledile kiretaže i 33 neuspele vantelesne oplodnje tokom 12 godina borbe postala majka. Nataša Jeremić, sada mama trogodišnje Sofije, je neko ko zaista daje nadu ženama da samo treba da budu uporne i odlučne na svom putu.

Želela sam da Vi budete moj prvi sagovornik i otvorite ovu rubriku upravo iz razloga što nikada nisam imala prilike da čujem za ženu koja je bila toliko istrajna i kroz toliko toga prošla tokom života kako bi postala majka. Zaista mislim da ste osoba vredna divljenja i poštovanja, te da ste veliki uzor i motivacija ženama koje su tek na vašem putu. Za početak sam htela da Vas pitam: da Vam je neko pre četiri godine rekao da ćete danas biti ovde gde jeste, šta biste mu rekli?

Da, to je baš zanimljivo pitanje. Koliko god sam bila optimistična i verovala da će sve na kraju mog puta u borbi za bebu, biti dobro, istovremeno sam osećala ogroman strah i nikako nisam mogla potpuno da osvestim tu sliku da ću ja jednoga dana imati dete. Trudila sam se da stalno maštam o tome, da šaljem pozitivnu energiju.

Kada se Sofija rodila, moram priznati, nisam ni bila potpuno svesna šta mi se desilo, da tako kažem. Samo sam gledala da li je sve u redu, da li joj nešto fali. Ne stigneš da proživiš na pravi i potpuni način tu lepotu i sreću. Onda je to kasnije došlo. „Bože, pa ja stvarno imam dete!” Dešavalo mi se da je gledam dok spava i rasplačem se. Pomislim: „Ja sam mama! Da li je moguće da sam ja mama?“ Ali eto, sve se to tako na kraju dobro završi uz velike muke i neverovatni trud.

Kada ste shvatili da ostvarivanje trudnoće neće ići tako lako?

Posle tri spontana sam shvatila da tu nešto nije u redu. Iako, u principu, nismo ni našli neki konkretan razlog zbog čega su se meni spontani dešavali. A i jeste često da uzroci spontanih pobačaja ne budu nikada otkriveni. Imala sam neki blagi poremećaj sa određenim antitelima, koji uopšte nije morao biti uzrok. To i jeste onaj najgori deo.

Kada znaš šta ti je, onda kažeš: „U redu. To ćemo da vidimo da li može da se leči. Da li može da se sredi?“ Verovatno je teže kada ne znaš konkretan razlog svojih spontanih pobačaja.

Sve može da bude i splet okolnosti, ali onda se to nastavlja i sa konstantnim strahom. Svaka sledeća trudnoća, svaki sledeći pokušaj vantelesne oplodnje i iščekivanje nose jedan ogroman strah da li će sve biti u redu. Tako da nikada ne možeš da se opustiš do kraja. To naravno nije baš dobro za nekoga ko treba da uđe u trudnoću. Imaš stalno negde u glavi misao da treba da budeš opušten zbog bebe, zbog mira i harmonije, ali to ne bude baš uvek lako.

Koliko vremena vam je trebalo da ostvarite uspešnu trudnoću?

Mi smo oko 12 godina pokušavali da dobijemo dete. Spontani pobačaji, milion vantelesnih…. Poslednje četiri godine su bile baš težak rad. Ozbiljan rad. Posvetila sam se svom zdravlju, poboljšanju svega što može da ima uticaj na moju plodnost. Apsolutno sam uključila sve moguće faktore koji bi mogli da utiču i da mi pomognu. Mislim da je sve to zajedno imalo velikog uticaja. Ja sam, u svakom slučaju, ubedila sebe da je mnogo toga imalo uticaja.

Da li ste imali podršku još nekoga, osim supruga, tokom svoje borbe za potomstvo? Da li je bilo dragih ljudi, koji su Vas, iz najbolje namere odgovarali u nekom trenutku od te ideje?

Imala sam veliku podršku ljudi, pre svega porodice – svojih roditelja, suprugovih roditelja, suprugove sestre. Oni me nikada nisu pritiskali, moram to odmah da kažem. Nikada me niko nije ni pitao kada će beba i šta se dešava. Možda i zato što sam ubrzo posle venčanja ostala u drugom stanju i odmah se desio spontani. Sigurno je i njima to bio veliki šok i pretpostavljam da su se nosili mišlju: „Daj da ne pitamo ništa. Da im ne stajemo na muku.“ To im je dobro išlo i ja sam to jako cenila i poštovala.

Samim tim njihovim nepritiskanjem, nemešanjem, mnogo su mi pomagali i mnogo su mi značili.

Naravno i moje najbliže prijateljice, prijatelji, to je stvarno neprocenjivo. Imala sam stvarno veliku sreću. Mislim da je stvarno nemerljiva podrška, i ni sa čim drugim ne može da se uporedi, podrška koju imaš od svog partnera, da je to ključ svega. Razmišljala sam više puta kako bih da je on bio drugačiji, kako bih se ja nosila sa svim tim. To nikada ne znaš u životu. I nikada ne možeš da kažeš kako bi bilo da je bilo ovako ili onako.

Nikad se nisam osećala kao neko ko je, pod znacima navoda, kriv što mi nemamo dete. A i moj suprug je stalno ponavljao da nije važno da li imamo dete, da bi bilo lepo da ga imamo, ali da smo mi pre svega zajedno zato što se volimo. Predlagao je i da usvojimo dete, ali ja nisam bila spremna. Nisam bila uopšte spremna čak ni da pričam o tome. Ne ponosim se time, ali eto, priznajem. Divim se ljudima koji usvoje decu. To je stvarno neverovatno hrabar, human i divan potez. Ja nisam imala tu hrabrost.

Da li ste u nekom momentu pomišljali da će borba sa sterilitetom uticati i na Vaš brak, obzirom da nije retkost da se parovi pod pritiskom nekada razvedu, čak i nakon što uspeju da se ostvare u ulozi roditelja?

Nisam stvarno nikada pomišljala da to može da utiče na naš brak. Nije mi se to nametnulo ni kao situacija. Moram reći da je možda teže sada, kada dobiješ dete, nego pre. Pogotovo kad dobiješ dete u nekim ozbiljnijim godinama, da to tako kažem, za prvo dete.

Onda ti sva nespavanja i utiču dosta na nervozu i tu onda može biti mnogo veći test za brak nego sam proces vantelesne oplodnje i borba za potomstvo. Ali nekako se nosiš i sa svim tim. Najvažnije da se ljudi razumeju i da budu tolerantni i to uopšte nije jednostavno. Ali dobro. Bude dana i kada se ljudi posvađaju, pa se sve to posle reši.

Šta bi bila Vaša poruka ženama koje iščekuju dan kada će biti majke? Kako da ne posustanu u svojoj borbi za potomstvo?

Mislim da je UPORNOST stvarno ključna reč. E sad, to je bar u mom slučaju bilo tako. Ne mogu da kažem. Nema tu nekog čarobnog recepta i čarobnog saveta koji bi ti mogao nekom drugom da kažeš: „To je to što treba da uradiš ili treba ovako i onako da se ponašaš.“

U svakom slučaju su najgore one poruke kada ti neko kaže: „Sada se opusti. Sve će biti u redu. Samo idi na godišnji odmor.“

Naravno da postoji milion takvih slučajeva da ti odeš na godišnji odmor i „isključiš mozak“, kako bi se to reklo i ostaneš trudna. Sve se uspešno završi. Ali, žene koje se bore za potomstvo, kada to traje više godina, i kada im neko kaze da se samo opuste, to prilicno iritira. Ne postoji bilo šta što bi te u tom trenutku moglo opustiti i rasteretiti da zaboraviš na ono što najviše u životu želiš, a ne možeš da imaš. Nešto što bi nekako bilo prirodno da ti se desi brzo, lako ili ne baš tako brzo, ali ne tako teško i ne tako dugo. Tako da nema te stvari i tog događaja i putovanja koje bi moglo da te opusti.

Zato, svako neka nađe svoj način kako će se opustiti, boriti se iz dana u dan, uz dobru muziku, uz svoje lične recepte.

Da sada ne govorimo o tome da je naravno važno da se zdravo hranimo, da smo aktivni fizički. Tu ima stvari o kojima bismo mogli da pričamo u nedogled kako i šta. Kako se pripremati za vantelesnu oplodnju, kako se pripremati za trudnoću i kako održavati trudnoću, ali stvarno mislim da je važno imati podršku.

Imati nekog sa kim možeš da pričaš. Bilo bi idealno imati nekoga sa kim možeš da pričaš ko je prošao ili prolazi ono što prolaziš i ti. Mislim da je taj razgovor jako važan. Samo može da te 100% razume neko ko je prošao isto što i ti. Posebno kada je reč o ovakvim stvarima.

Da li postoji još nešto što ti je pomagalo da istraješ? nataša jeremić

To mi je pomagalo – moje „fertility“ prijateljice koje sam upoznala na klinici na kojoj sam išla na vantelesnu. I dan danas se čujemo, družimo se, viđamo. Vrlo smo vezane na jedan specifičan način. Mnogo toga imamo različitog, ali nam je zajedničko bilo to što smo sve uz veliku muku došle do potomstva. To je ono što nas spaja i što će nas verovatno spajati do kraja života.

Zajedno smo čekale na ultrazvuk, zajedno smo vadile krv, uvek smo se čule pre embriotransfera, pre vađenja jajnih ćelija. To je bilo vrlo emotivno i mnogo smo pomagale jedna drugoj. To je možda bila i ključna stvar u relaksaciji i opuštanju, a I da se nekad  osvestiš kad vidiš onu drugu ženu da je došla do ivice. Onda kažeš: „Ne, ne, ne. Moramo se vratiti na stazu!“

Fotografija: privatna arhiva/Demetra
Tekst: Tamara Petković
*Svako kopiranje i preuzimanje teksta ili dela teksta, bez odobrenja autora je strogo zabranjeno.

Reklame

Tamara Petkovic

Tamara Petković je osnivačica i glavna urednica portala Demetra, preduzetnica i mama troje dece sa previše interesovanja i premalo vremena za sve što želi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Articles

Back to top button